Haris Delić

Dragi prijatelji,

U toku je neki konkurs na kome sam i ja učestvovao sa jednom svojom pričom, pa ukoliko imate vremena, zamolio bih vas da pročitate i ukoliko vam se svidi istu i lajkate i eventualno podijelite sa svojim prijateljima. Nagrada je simbolična, knjiga, ali takmičenje je takmičenje :)

Hvala i pozdrav,

Haris

LINK ZA PRIČU :

http://www.facebook.com/notes/radio-ludbreg/majka/218677138222886?ref=notif¬if_t=note_reply

Opet jedan moj pokušaj da sviram Đoleta :)

U mojoj ulici velika rasprodaja. Prodaju se ovogodišnji suncobrani, sunčane naočale, majice kratkih rukava, kupaći kostimi, a djeca su već uveliko počela da presuju u svoje sveščice ovo opalo lišće što se kao naivno dijete valjuška po ovoj tvrdoj bosanskoj zemlji.

Znači ,jesen je. Ljeto se i ovaj put kroz moj sokak provuklo mirno i kulturno, bez pompeznih najava da bi moglo otići. Kao i sve druge velike stvari koje odu bez pozdrava. Ispred mog prozora nekoliko golubova je ašikovalo sa svojim golubicama sve dok ih velika noga čovjeka nije otjerala.

„Gdje je onaj Haris?“, upitao je mog oca onim hrapavim glasom. On je inače Samir, ali niko ga ne zove tim imenom. Svi kažu On, Njegovo, S njim. Čisto da znate ako vam nekad dođe pitanje na nekom kvizu ili ako vas na ulici neko presretne i upita za Njega.
„Pa u kući je valjda“, odgovorio mu je otac koji je također skupljao neko lišće kako bi ga mogao presovati. Uskoro će trideset godina od njegovog prvog pravljenja herbarija, pa red je da se obilježi i to.

U međuvremenu ja sam skriven iza prozora, strepio od ovog susreta i imao predosjećaj da će me ponovo poslati u udaljenu prodavnicu da mu kupim cigare. Drinu, običnu. Sarajevsku.

Kao i svi drugi kojima je staklo jedina zaštita od spoljašnjeg svijeta, tako sam i ja odmah otkriven. I na moje opšte iznenađenje, a vjerujem i cijele sobe (a bila su tu četiri zida, dva cvijeta i akvarijum sa pet ribica), morao sam ići da mu kupim cigare. Kako majstori dobiju pare za ruke, tako sam i ja dobio dvije marke za noge. Mirna Bosna.

Koračajući onim poznatim putevima koji se još spominju u nekim običnim pričama, primijetio sam da je sve oko mene izrovljeno, a da automobili moraju da uključe i šesto, a ponekad i sedmo čulo kako bi prošli neoštećeni ovim putićima. Tako sam, slučajno ili ne prolazio pokraj caffea Titanic što me odmah podsjetilo na to kako je život nekad nepravedan i da bi se ovaj svijet, da nije na leđima velike kornjače, odavno prevrnuo od silne neravnomjernosti. U nekoj tamo zabačenoj Americi jednom potone brod, taj Titanic, i oni odmah snime film i obogate se, a meni dnevno, a ponekad i noću tone po deset lađa većih od bilo kog napravljenog broda i opet...koga briga?! Eh da sam se rodio u Holivudu, o meni bi se knjige pisale. Ta ko je još vidio da deset lađa odjednom tone, a čovjek ostane živ. Ponekad sam, priznajem ponosan na sebe zbog toga.Patetično je biti ponosan na sebe zbog tuge, ali je još gore biti bez razloga za ponos.

Sve oko mene miriše na jesen. Sve podsjeća na recimo hiljadu devetstotina devedeset i sedmu godinu. Devedesete su inače ponovo hit. Modni gurui raznih opredjeljenja (ili istih, kako to već ko gleda) vam to možda još nisu rekli, ali istina je, vjerujte mi.
Imamo ludake što prijete nestancima, imamo navijače sa sindromom bjesnila zbog kojih moj rođak Asko ne može otići više ni na jednu utakmicu, nemamo para, nemamo sreće, nemamo ljubavi. Zbog toga eto sve podsjeća na devedeset i sedmu kada sam se kao dječak plašio automobila zato što su zvučali kao tenkovi a ponekad i puške. I danas ih se plašim, a svaka buka me čini nervoznim.

Usput dok hodam pozdravljam starog Asima za kojeg se sumnja da je poludio jer hodajući ulicom priča sam sa sobom. Istina je, vidio sam ga. Dok sam i ja tako pričao sam sa sobom, jer sve manje vremena nalazim da pričam s nekim drugim. Sve je manje onih s kojima se može pričat. Sve se svelo na koju psovku, povik i svađu. U svom tom komešanju ideja, pomiješaše mi se stvarni i izmišljeni svijet i ja se jedva sjetih gdje sam to pošao.
Cigare, dakako.

Novembar je već odavno bio zagazio po blatnjavom, makadamskom putiću koji je krivudao po mojoj ulici. Njegove stope vidjele su se izdaleka, a njegov dah otpuhao je i zadnje listiće na ostavljenim i zaboravljenim stablima. Eh da. Lijepa li su ta stabla kada iz svojih ormara izvade neku lijepu haljinicu, sa šarenim tufnicama, pa je obuku na mjesec ili dva. Poslije ih više niko i ne pita ništa. Koga uostalom briga za ta sirota, iskrivljena i ružna stabla? Sve je ionako lijepo samo dok cvjeta. A haljine moraju nekad da se i peru.

Dakle, novembar. Đaci već uveliko u sve debljim jaknama putuju u školu, radnici prvim autobusima na poslove, posljednje ptice još uvijek odlaze na jug. Ništa posebno, stara priča. Prođe onim makadamskim putićem puno ljudi, pa izgaze onu jadnu zemlju kao da je ona kriva što je zapravo tu. Prođem i ja, pa joj se sve nešto izvinjavam, a ona mi nikad ništa ne odgovori. Bojim se da me ne razumije, a ja ne umijem da pričam njenim jezikom i tako to prolazi iz dana u dan. Sve prolazi iz dana u dan, a samo mi starimo.

Svakog jutra, i tako već nekoliko godina, odem do čika Perinog restorana zvanog „Tito“, koji je smješten pored negdašnje zgrada Mjesne zajednice, a danas samo zgrade. Vlasnik tog lokala, čika Pero donosio je svakog jutra sve novine koje su izlazile nadajući se da će u nekim pročitati da je Tito živ i da se vraća. Tako ja, po običaju ujutro pustim njega da prelista i pročita, pa odnesem novine ocu koji opet gleda u čitulje da vidi da nije neki od naših živućih političara iznenada preminuo. Ništa još. Ne daju se.

Odem tako jednog jutra do Pere, a on sa onom kariranom konobarskom keceljom briše plastične stolove na kojima se prosipao šećer i šuti.

„Dobro jutro čika Pero“, rekoh ja.

„Dobro jutro sinko.“

„ Je l' se javio Tito?“, upitah ga odmah, kao i uvijek do tada.

„Ma nije sinko, i sve više vjerujem da nikad više i neće.“, odgovori on pogledavši me u oči, a ja nisam mogao a da ne primijetim neku tugu koja ga je obuzela, neku lošu silu koja njegove kapke obara, a lice mu čini starijim nego što jeste.

„ A je li čika Pero, što ste nešto tužni? Je l' zbog tog?“

„Ma nije, tužan sam vala zbog svega.Moje je vrijeme prošlo, a mladost sam prodao za siću. Ali da te ne zamaram time sinko, mlad si i vrijeme ti je da budeš sretan. Poslije će ti to sve dalje bježati i sjetićeš se ti čika Pere jednog dana.“, odgovori mi on, a ja zaustih da nešto kažem, ali on me preduhitri i nastavi svoj monolog : „Znaš sinko, tuga ti je šejtan. Ne možeš s njom, a ne možeš ni bez nje, jer se uvijek vuče za tobom kao one niti paučine što je pokupiš ispod neke krošnje. Uvijek je tu, u prvim redovima, iako je ne želiš. A još kad dođeš u ove godine pa ti počnu smetati svakakve sitnice, eh...već je to vrijeme da se plati i ide. Gotovo.“

„Iznenadili ste me čika Pero. Nisam znao da umijete ovako lijepo da pričate.“, odgovorih mu ja u onom bunilu.

„Ma ne umijem sinko, to sam ti ja pročitao negdje. Kao da neki konobar umije tako da priča. To nek rade pjesnici i pisci, ja ću raditi svoj posao zato što ga volim. A evo ti sad ove novine, i trči kući dok se nije starac zabrinuo za tebe. Pozdravi mi ga.“, reče mi on.

„Hvala čika Pero. Pozdravi i on Vas, ali ja to uvijek zaboravim reći.“, rekoh ja uzimajući nekoliko presavijenih novina iz njegovih ruku.

„Doviđenja čika Pero. Vidimo se.“

„Vidimo se, dijete.“

Nismo se više vidjeli. Čika Pero je predveče preminuo. Službeno od kombinacije lijekova i alkohola, a neslužbeno od tuge. Gadan je taj šejtan što ti se prikači u tim godinama izgleda. Gadan i opasan, ponekad smrtonosan.

Drugi put u istom danu bio sam u bunilu. I sve zbog čika Pere kojeg više nema. Ipak, znao sam da će konačno da se sretne s Titom. Imaće o čemu da pričaju siguran sam. Imaće i vremena.

A nama? Nama ostaje tek zatvoreni „Tito“ i dani gacanja po blatnjavom makadamu po kojem su gos'n Peru odvezli ravno na nebo. Sve do onog dana kada i nas skupina ljudi ne odveze na isto mjesto.

Moj pokušaj :)

Nakon što je Gradska uprava u Tuzli odabrala najbolje idejno rješenje za spomenik Tvrtku I, ostalo je još da se pronađe konj na kojem će Tvrtko I zasjesti narednih godina. Posebna komisija, sastavljena od eminetnih članova tuzlanskog javnog života, u narednim će danima pogledati prijave kandidata te će uskoro javnost biti obaviještena o pobjedniku konkursa.

Imena članova komisije zasad su skrivena od javnosti, ali mi vam donosimo ekskluzivno izjavu jednog od članova komisije :

„Istina je da smo zaprimili veliki broj prijava, daleko veći od očekivanog što će u konačnici otežati naš posao pri izboru, ali istovremeno i povećati kvalitet cijelog ovog projekta. Mnogi konji prethodnih su godina ujahali u Tuzli, a malo koji je odjahao. Zbog toga je mislim ovako veliki broj prijava. Također, ono što vam mogu potvrditi jeste da je i pri izboru konja poštovan integritet svih naroda, te da nije bilo kršenja ljudskih, a ni konjskih prava. Više od toga vam ne mogu reći, a komisija se uskoro povlači kako bi donijela konačnu odluku o pobjedniku.“

(grado)Načelnik općine Tuzla izjavio je kako je ovo još jedan korak približavanja Tuzle evropskim metropolama.

„Nećemo više ići u Zagreb da gledamo velike spomenike. Imamo i mi konja za utrku.“, rekao je on za naš list.

Kojeg konja će jahati kralj Tvrtko I?

Naš list i u narednim će danima pratiti sve aktivnosti vezane oko izgradnje spomenika Tvrtku I te ćemo vas blagovremeno obavještavati.

Postoje gradovi koje, sticajem nesretnih okolnosti, nikad nisam uspio upoznati onako kako sam želio. Nisu ni oni mogli da upoznaju mene, što im ga opet ne dođe kao neki gubitak. Ja sam u cijeloj priči bio najveći gubitnik. Šta ću, nesretnik sam od malena.

Beč je bio jedan od takvih gradova. Posjetio sam ga jednom očekujući lijepu, romantičnu priču o jednom gradu iz srednjeg vijeka u kojem se prepliću staro i novo. I zaista je bila lijepa ta priča, samo je sve oko nje bilo amaterski loše, iskrivljeno, tužno.

Bilo je to na ekskurziji, maturalnoj. Bilo nas je pedeset i nešto u autobusu i djevojka koja nam je bila vodič taman se spremala da po hiljadu i neki put tog dana ispriča čarobnu priču o Beču kada se u nekima (koje neću imenovati, ali koji svakako neće pročitati ovo) probudio balkanski sindrom zbog kojeg uostalom i jesmo tu gdje se nalazimo danas. Sa svojom generacijom vječito sam bio u raskoraku, razlikujući se u hijadu četiristo šezdeset i sedam stvari. Ko je tu išao ispred, a ko iza ne bih mogao da kažem. Oni tvrde da su oni, ja potajno mislim da sam ja i ko će ti ga znat.

U mom svijetu su se još uvijek vrtile gramofonske ploče koje su pjevale neki sasvim drugi blues prkoseći vremenu hrabro, baš onako kako bih i ja htio nekada. Njihove mašine s dugmićima visoke kvalitete i kineski sintisajzeri od kojih su naprosto bježali svi normalni i pošteni durovi i molovi, stvorili su od njih robote kojima fabričkom greškom nije ugrađena inteligencija. Žao mi je, više sreće drugi put.

Dok smo kroz stakla našeg autobusa promatrali jedan svijet koji nam je utekao za onih devetsto šezdeset i koju svjetlosnu godinu, ljubazna vodička nam je pokazala i veliku salu u kojoj su se održavali kultni Novogodišnji koncerti koje je putem TV prijenosa pratilo oko milijardu ljudi, a za čiji je ulaz potrebna rezervacija pet godina unaprijed.U tim trenucima priče o velikoj umjetnosti, iza mene neko, onako punih usta opsova čitav svijet i Beč i umjetnosti i priču.

Hoće haman da ispijaju cijelu noć piće i zavode zgodne mladiće i još nekoliko stvari koje nisam čuo jer sam pokušavao da čujem šta to govore ljudi koje sam u tom trenutku želio više slušat,recimo našu vodičku, kojoj ne zapamtih ime i zbog tog joj se izvinjavam ovim putem. Tada je neko iza mene počeo da pjevuši uz grandušu. Nažalost ne kafu nego pjesmu iz Grand produkcije.

Beč nas je tada promatrao onako žalostan kao momak u pjesmi „Hey there Delilah“, a Nora će znati zašto. Ja sam postiđen pobjegao od njih u prednji dio autobusa gdje sam mogao bolje da čujem sve što je trebalo znati o Beču. A bilo ih je.

Poslije smo trebali posjetiti čuveni Stephansdom (ili Katedralu sv. Stjepana), međutim od cijele generacije tek nas je pet ili šest došlo da vidi taj masterpiece arhitekture nastao nekad u 12. stoljeću. Atmosfera unutar Katedrale odisala je mističnošću te sam se na trenutak osjetio kao Robert Langdon, moj omiljeni književni junak, simbolog kojeg prošlost stalno proganja, a on je kao pravi gospodin, uljudno čeka i rješava misterije koje postavi pred njega. Eh, neki snovi se zaista ispunjavaju..Pa makar i ovako, na trenutak. Sasvim dovoljno.

Poslije toga imali smo slobodno vrijeme u kojem smo nesmetano mogli da posjetimo McDonald's i sve drugo što smo željeli, a moglo se uklopiti u vremenski okvir. A oni..Eh, njih nisam dugo vidio..Njihov krkan-look poprilično ih je udaljio od mene, a ja sam se za svaki slučaj i sam udaljio od njih, da nam se frekvencije ne bi pomiješale.

Kada smo odlazili iz Beča, prećutno sam mu ipak dao obećanje da ću se jednog dana vratiti i posjetiti ga, skoknuti na neku kaficu i razjasniti mu neke stvari.

Njih sve rjeđe viđam. Vidim i dalje žive onako kako umiju. Uz piće, zgodne mladiće, gaće, klubove, ribe i mačke i Big Brothera. Ali šta mogu. „Život ide dalje, show mora da se nastavi.“, rekoše u nekom filmu.

Đorđe Balašević-Priča o Vasi Ladačkom (cover) from Haris Delić on Vimeo.

Ona je voljela Rim
A svi drugi gradovi voljeli su nju.
Svijet je bio njena ulica,
Pa sve pred njom odjednom plane,
I sve iza nje začas vene.
A za mene tad cijeli svijet krene..
Da, bila je kraljica.

Da li njeno srce neku tajnu odaju krije
I za ovo malo moje Venecije ?
U kojoj zvijedi noćas ostavlja svoj trag,
Prepoznaću ga po tome što mi je drag.
I da li ona uopšte zna za mene,
Ili to tuga opet pokušava da me obmane?

Taj Rim je bio naizgled smiješan dasa,
Čvrst, jak i pomalo čudnog glasa
Znam ga još odavno sa ulice
Nekad smo ganjali slične curice,
A sad, dok curice jure za njim,
Ja potajno imam veliki problem s tim.

Nije on bio toliko loš tip,
Samo su zajedno izgledali jako loše,
Pa su probudili u meni sve ološe,
Pa sad mrzim, psujem i planove kujem
Kako da njihovu ljubav najzad otrujem.

Moj mali cover ove pjesme :)

Đorđe Balašević- Lepa protina kći (cover) from Haris Delić on Vimeo.

Večeras je u Tuzli oko 23:55 sati u teretanu uspješno priveden i posljednji nenabildani momak. Riječ je o maloljetnom N.N. nastaljenom u tuzlanskom naselju Bare. Nakon što su se pojavile špekulacije da je ipak ostao jedan momak koji se još uvijek nije nabildao, savez Prirodno nabijenih momaka pokrenuo je opsežnu pretragu koja je nakon četiri dana potrage ipak bila uspješna.

Kako je za FENU izjavio predsjednik Prirodno nabijenih, Enes Mušić, i dalje će se provoditi slične akcije i potrage, a planirano je i obaranje Ginisovog rekorda u broju nabildanih momaka.

„Pa vidite, nakon što smo dokazali da književne manifestacije ne donose nikakvo dobro ovom gradu, nakon što smo spalili biblioteku zajedno sa svim knjigama u njoj, protjerali književnike, umjetnike i naučnike, vrijeme je da ovom gradu donesemo i svjetsku slavu koju on definitivno zaslužuje. Tuzla će, vjerujte mi na riječ, biti jedan od najpoznatijih gradova u Europi. Đuskaćemo dvadeset i četiri sata.“, sa osmijehom na licu izjavio je Enes Mušić.

Nakon što su srušene barikade i protjerani umjetnici iz svih oblasti, a izvršen općinski udar, Tuzla je sada prva općina u BiH kojom vladaju Prirodno nabijeni. Po novom Ustavu, sve škole su zatvorene i preuređene u teretane, a svi građani stariji od 15, a mlađi od 45 godina obavezni su da svakodnevno jačaju svoja tijela za Ginisa i rekorda.

Enes Mušić je još dodao : „Sjećate se problema sa dvije škole pod jednim krovom? E toga više nema. Teretane su jedinstvene i po tome što objedinjuju sve nas u jednom zajedničkom i plemenitom cilju- jačanju naših tijela.“

Šta reći na kraju nego :“ Svako dobro, Bosno i Hercegovino“

Svake noći
U daljine pružim svoje oči
I pitam se.

Ko su ti ljudi
Što u sitne sate viču,
I neke nerazumljive riječi sriču?
Da li je to moja ulica utočište takvim,
Što iz ludnice pečate nose?
Da li ću nekad i ja duž neke ulice
Za neka dva uha biti ludo lice?
Da li svi mi u sebi nosimo taj gen
Ludila,
Uspavan i lijen?
Opet, ne znam.

Ko su oni ljudi što se kriju
Iza ograda i zidova koje podižu?
Da li to oni u samoći umiru?
Ili su možda svi već redom nebu dižu,
A mi to ne znamo, jer ih ne poznajemo?
Ne poznajemo i ne prepoznajemo.
Da li ovaj svijet izumire kao slabašni cvijet
Što od rođenja samo misli kako će umrijet,
Da li sam, da li mlad ili star.

Problemi i brige salijeću nas dugo,
Ali pronalazimo već skriveni način,
Moje nebo puno je pitanja
Što kao oblaci što znaju samo za skitanja,
A odgovor ostaje negdje između
Istine, sna i uzaludnih nadanja.

Dok već dugo bježimo istini,
Tamburaši nam pjevaju i kažu „Ostani“,
A mi, adresirani na cijeli ovaj svijet,
Kao usamljeni svici- putnici,
Sa velikim koferom u ruci,
Noćas plovimo nekoj nepoznatoj luci.

Kad ti samoća pokuca na vrata,
Ti budi rijeka što će teći nekom moru.
A ja ću krišom mijenjati tvoj tok,
Danju, noću i u međuvremenu.

Prokopaću ilegalne neke kanale,
Zavirit' u atlase i historijske anale,
Mirnom rukom nacrtaću kartu
Pomiješat zone na svjetskom satu,
Poslat tamburaše i lađe,
Samo da te pjesmom nađem.

Šta se nadaš ti ludi stvore?
Eh ima ona luku, a i svoje more,
Pa ti šašavi pjesniče kupi svoje rime,
Pjesme, priče i te glupe strofe,
Kupi ponos i pljuni na to svoje ime.

Moje strofe znaj jednom poći će same,
Korak ispred obojici nam drage dame,
Jednog dana, poći će k meni,
I dovesti mi nju, brigu jedinu.

Zvoniće tad zvona širom svijeta,
Od sreće oriće se mislim cijela planeta,
Na crkvama zvoniti će zvona
Da svima kažu da je ona opet moja.

Zovem se Alija. Najčešće me zovu Lijo, al u posljednje vrijeme me zaista rijetko zovu. Nema ko. Sve je to negdje pobjeglo. Neko u svijet, neko u zemlju, a neki su čak i do neba skoknuli pa sad odozgo, kroz šuplje oblake, nebeske ključaonice i tamna stakla naočala proviruju. Traže nas, da bi nam pokazali ko je gore, a ko dole.

Neka, nema veze. I nema smisla. Njega sam izgubio nekad oko četrnaeste godine.Eh, kad se samo sjetim. Kao magnet se zalijepio za moju majku, oca i brata koji su također odlazili. Tad su mi strani čudni ljudi rekli da oni odlaze na jedno bolje mjesto i da ne trebam nikako da se brinem.

Kako godine prolaze, sve više ih razumijem. Ko bi normalan još ostao ovdje?

Posjetim ih nekad, donesem cvijeće koje će znam do ujutro uvehnuti jer je zemlja suha i istrošena. Tako iz dana u dan donosim svakome od njih po jedan cvijet i zabadam u onu zemlju punu rupa od prerano ubranog cvijeća. Nisu nešto pričljivi, ali bitno mi je samo da su tu. Tako počnu moje besjede koje nerijetko potraju i duže nego što sam mislio, pa zakasnim na ručak.

Da, ručak. Nekad čak i jedem, u posljednje vrijeme sve rjeđe. Da budem iskren, nemam gdje, ali me sramota da kažem pa bih tu obično odgovorio da nisam gladan. Jeo sam normalno do prije mjesec dana, svakog dana tačno u jedan sat. A onda sam se potukao sa Mišom i više mi ne daju da priđem Narodnoj kuhinji. A Mišo je kriv, da se razumijemo i kako je ovo jednosmjerna priča, on nikad neće moći da vam to potvrdi, ko zna gdje je on sad. Ali kriv je sto posto. On je uzeo moje dvije kriške hljeba i prvi me trznuo kad sam pokušao da ih vratim. Refleks je čudna stvar i nije baš pod našom kontrolom (znaju to mnogi), i ja sam poveden njim spojio njegovo lice i svoju šaku na jedan neobičan način, nimalo romantičan. Ode i grah i one kriške hljeba, a onda on udari mene, i ode i moj grah i kriška hljeba i onda su nas svi čudno gledali, psovali i galamili, a mi smo znali da smo ispali glupi. Ali nisam ja kriv, vidite. Od tad pa evo do ovih dana, ne daju mi da uđem. Posebno onaj Rade koji kao kakav stražar stane na vrata i ne da mi da uđem. Ni meni , a ni Miši. Jedem uglavnom šta nađem. A nađe se, hvala Bogu i hvala na pitanju. Ima svakakve omladine koju mnogi ne vole, ali eto, bacaju sasvim dovoljno hrane da jedan ovako gladan čovjek preživi još jednu noć.

Nemam dakle roditelje, brata, smisao života i nemam nikakve dokumente. Te večeri kad je izbio požar i oni su, ni krivi ni dužni, zapali u taj pakao i nikada se više nisu vratili. Kao ni život moj. Izgorio je dakle Alije Radišević, neostvareni doktor,sin, brat, otac, djed. Neostvareni čovjek.

Adresa stanovanja? Ježeva kućica, broj četrnaest. Šalim se, naravno, a poprilično je jadna ova moja šala.

Kako parkovi nemaju svoju adresu, a ni broj (mada, nisam gledao od jutros, možda su i postavili čak?), ja nemam adresu. Svijet je moja adresa i tako mu je ostati godinama. Zovite me Kosmopolit.

Zanimanje? Je l' se broji tugovanje? Eh, da je depresija sport i da postoji takmičenje u tome, ja bih bio prvak već nekih čekaj..Sedamnaest godina. Da, imam trideset i jednu godinu. Neizvjesno je da li će biti trideset i druge, neizvjesno je da li će za mene postojati i naredni četvrtak, ali ne bunim se. Nije to neki život da bi se žalio. Samo bih volio otići na to bolje mjesto, tamo će me čekati i roditelji i brat, i komšija Mirso (dobro, više nije, sad je samo stanovnik u Krležinoj 7), i mnogi fini ljudi. Kasim mi je davao bombu jednom, ostalo mu kaže od rata, a ona provjereno vodi na bolje mjesto.

„Jesi li ti normalan“, upitao sam ga, a on se nasmijao i otišao. Ne odlučujem ja kad ću ići na to bolje mjesto. Eh, kako bi to bio dosadan život da nam se ispunjavaju sve želje..Nesreća je samo kad se nijedna ne ostvaruje. Iskusio sam i to, hvala na pitanju. Šta iskusio, preživio i još uvijek preživljavam. Imam punu vitrinu pehara za neuspješnost u svim kategorijama i uzrastima. Diplome za baksuzluk, usamljenost, nezainteresovanost. Da, sve su mu mom posjedu. I trajne su.

Noćima, kad pošten svijet spava, ja naslonim glavu na Dnevni avaz, okrenem se ka nebesima i razmišljam. Da, radim to ponekad noću, kad san neće na oči. Ni on me neće već dugo.

Zamišljam već dugo jednu crvenokosu Rebeku. Ona radi u jednom restoranu, njemačkom. Mahne mi svaki put kad prođem kraj njega, a ja uvijek zaboravim gdje je to mjesto. Ona me zove, pokazuje mi rukom i čudi se što ne dolazim, a ja ipak samo prođem i tako iz dana u dan. A najviše bih volio da joj priđem. Sve se teže gubim između sna i jave, pa dane trošim na potragu za Rebekom. Ali ništa. Ni nje ni onog prokletog restorana. A opet, svake večeri, kao po dogovoru, čim sklopim oči vidim nju. Ima smeđe oči koje izgledaju tužno i usamljeno. I moje su takve. Smeđe, tužne i usamljene. Znam da smo stvoreni jedno za drugo, ali ja ipak samo prođem, iako sve u meni gleda samo u nju.

Tako provodim dane tražeći je i čekajući noći u kojima ću opet da je vidim. Usamljeni čovjek jedini i umije da sanja, jer kada prestane da sanja, njegov život gubi svrhu i onda traži Kasima. I konačno odlazi na jedno bolje mjesto. Zato svake noći ispočetka počinjem da sanjam jer ne želim da idem na bolje mjesto. Još uvijek. Kada i budem išao tamo, Rebeka će ići sa mnom. Jednog lijepog majskog dana. Na moj rođendan.

Zadržao se kod nas običaj da za Bajram djeca sa kesama u rukama idu od kuće do kuće i čestitaju domaćinu Bajram,a zauzvrat dobijaju bombone, čokolade ili šta se već zadesi.Uhar je kažu koliko god.

U Šićkom Brodu,mom rodnom mjestu, taj običaj nije bio toliko raširen kao u susjednim Planama, pa su dugo vremena djeca iz Šićkog za Bajram ilegalno pribjegavala u Plane tražeći svoju nafaku i domaćine koji će napuniti njihove kese. Bilo je tu svakakve djece, od onih kojima je lakše potući se nego progovoriti, pa sve do onih mirnih, dobrih đaka iz prve klupe. No, tih bajramskih dana svi su bili ujedinjeni u kulturi, pristojnosti i dobroti. Zaboravljalo bi se na psovke, galamu i ostale ružne riječi, a osmijehom su otvarali i gvozdena vrata. Svi su išli u grupicama od po dvoje ili troje, redovno po formuli mlađi-stariji, mlađi-stariji. Tako je, shvatili su to, bilo najproduktivnije, jer niko nije volio vidjeti na svojim vratima nepoznatu bubuljičavu i brkatu djecu kojima je uz to još i glas mutirao. Ovako, vodeći se dobitnom formulom, popravljali su sebi prosjek godina, a i kesa je bivala sve punijom.

Najveći problem bio bi kada bi se negdje na putu susrela djeca iz Plana i djeca iz Šićkog (ili sa Šićkog, kako vam draže, pravopis se u mom mjestu poremetio usljed najezde osoba pretežno ukrajinskog porijekla).

Tih presudnih trenutaka trebalo je braniti svoj teritorij od nepozvanih pridošlica. U odbrani časti, ponosa i teritorije godinama se isticao Čekić. On je bio mitsko stvorenje proizašlo iz pera djece iz Plana koja su, da bi preplašila nepozvane goste, svakog Bajrama u biografiju tog nesretnika dopisivale pokoju opasnu riječ.

Cesta koje je vodila kroz Plane pa sve do Mihatovića bila je u potpunosti isječena usljed nekih radova i nikad nije obnovljena. Djeca su naravno imala svoj scenarij.

„Jeste vidjeli put kroz Plane? Onaj ispucali?“, upitao je Emir iz Plana svoje drugove koji su mahom bili iz Šićkog.

„Pa ne zalazimo mi u ta zabačena mjesta“, zlobno, ali sa primjesom smijeha dodao je Edin i nastavio „Dobro hajde, vidjeli smo..Šta s tim?“

„To je sve Čekić izlup'o pokušavajući da stigne nekog lopova iz Mihatovića.“ ,ponosno je rekao Emir ozbiljno pogledavši sve oko sebe. Oni se međutim samo nasmijaše i rekoše „Nemoj nama tu priču prosipat, ta nije on Chuck Norris pa da ima super moći“, reče neki Kadir, ne znam ga ja.

„Ali nije to kraj priče. Čekić je strogo zabranio da se put obnovi, niko ne zna zašto ali ipak niko nije smio protivriječiti tom velikom čovjeku. Svi su ga se toliko bojali da čak i danas hodamo po onom prašnjavom putu..“

Tako se djeca i raziđoše tog dana, ali u njihovim malim glavicama i znatiželjnim umovima ostade priča o Čekiću koji je izlupao cestu pokušavajući da stigne lopova. Narednog Bajrama povedoše oni sa sobom Grmalja, visokog pubertetliju koji je išao u sedmi -c. Priča o njemu bila je opasnija od njega samoga i vjerovatno bi se razočarali kada biste ga vidjeli. No, niko ga nije viđao.

Svi su dugo sanjali o obračunu Čekića i Grmalja, no sve mi se čini da to moja,a ni bilo čija generacija nikad neće doživjeti.

Kako se Bajrami nižu, kao tanki cvjetići na ogrlici neke djevojčice, tako i taj mali rat sve više liči na šahovsku partiju u kojoj se povlače rijetki, ali pametni potezi.

Eh, nije tek tako jednostavno pustiti strancu da uzima plodove iz tvoje bašte. Dječački ponos je jako osjetljiv i treba ga njegovati. Boriće se oni još da ga očuvaju.

Neće moći preko noći.

Neposredno pred ovaj Bajram, javi se kod djece iz Šićkog Broda ideja da pripoje Plane svojoj mjesnoj zajednici.Mislili su da će svi imati koristi od toga, te su sazvali izvanredni sastanak.

Na sastanku na kojem je prisustvovao Emir Radić, šesti- b, mjesto prebivališta : Plane i Asmir Karić, sedmi- b, mjesto prebivališta Šićki Brod, izglasano je pripajanje Plana mjesnoj zajednici Šićki Brod.

Asmir je došao sa prijedlogom da će, ukoliko dođe do pripajanja, svi građani Plana moći nesmetano koristiti ceste širom Šićkog Broda (bez naplate cestarine), zatim ambulantu (za koju nijedna strana zapravo nije polagala prava), poštu, ringišpil, igralište, mamutski šah i sve tri prodavnice.

Zauzvrat, traženo je da u Ustav Plana uđe da su od sada pod jurisdikcijom čelnika MZ Šićki Brod i da kao takvi uživaju određenu autonomiju.

„Ovo je super. Biće kao u Vojvodini“, reče Petar koji je porijeklom bio iz Novog Sada i koji je neprestano spominjao svoje mađarske korijene, nezavisnost i koji je svima nama milion i tri puta objasnio pojam „autonomije“.

Nakon dogovora o pripajanju i potpisa na koricama Petrove sveske, predstavnici su se rukovali i konačno je otpočeo period u kome su djeca iz Šićkog mogla nesmetano da koračaju Planama,a njihovi drugovi mogli su da bez vanrednih ograničenja i zastoja koriste sve ono što im je garantovano dogovorom.

Povelja o pripajanju zamotana je u kesicu i zakopana na čuvenoj Avdinoj livadi ,na kojoj joj je i ostati narednih godina. Barem dok neki novi naraštaji ne odluče uzeti stvari u svoje ruke.

Do tad, ovog i narednih Bajrama, djeca iz Šićkog moći će slobodno da koriste svaku kuću na području svoje mjesne zajednice za zgrtanje bajramluka, zajedno sa drugaricama i drugovima iz Plana i svi će živjeti sretno do kraja života. Ili barem dok ne odrastu i ne okrenu tamnu stranu globusa u kojem čak ni sreća više ne liči na sebe.

E moj prijatelju, sve je dobro kad si mlad. Poslije dobre stvari postaju toliko rijetke da postaju dragocjene i tada je sve više onih koji će ti to pokušat oteti.

Zašto bi uopšte iko poželio da odraste? Ne znam,druže.

P.S.

Bajram šerif mubarek olsun.

Englezi svakog dana u pet poslijepodne piju čaj i nema te sile koja će ih natjerati da to propuste. Jednom je tako njihov teniser, idol nacije, tačno u pet igrao finale čuvenog Wimledona. Izašao je očekujući gromoglasnu podršku, no tribine su bile prazne što je do tad bilo nečuveno za jedno finale.

„Gdje su?“, pitao se on iznenađen.

Principijelni Englezi u pet su sati kao i svakog dana pili čaj kod kuće i nisu ni pomišljali da odu na finale dok ne popiju čaj. Poslije su se tribine popunile i teniser je dobio podršku koju je tražio, ali ostaje priča o čaju i finalu.

Moja strina koja, uzgred budi rečeno (evo ga Zerina), nije Englez (mada se nekad voli pravit Englez, ako se to broji), a ne voli ni piti čaj, skoro svakog dana organizuje čajanku u svom dnevnom boravku. Skupi se tu znana i neznana raja, većinom žene duboko zapale u klimaks i nezaposlene. Sjedile bi tako čitav dan, njih šest ili sedam koje zajedno imaju tek dva ili tri dana staža i to u ona vremena koja su već odavno dijelom prošlosti. Pričalo bi se tako o svadbama, parama i svađama jer sve što se dešavalo u mom mjesto može se svesti na te tri riječi. Neki to zovu tračanjem, a neki tek ugodnim ćaskanjem.

Na kojoj ste vi strani?

Na tim čajankama uglavnom nije bilo mjesta za malog dječaka koji je tražio svog amidžu pa sam, tražeći ga, od strine dobio odgovor da je on na poslu.

„Čuj na poslu.“, pomislih ja iznenađen. Bio sam mlad, ali sam znao da on nedjeljom ne radi.

Amidža je bio vozač kamiona sa dugogodišnjim iskustvom koji je taj posao već godinama obavljao časno i uspješno. Toliko uspješno da je čak jednom prilikom, a prije mog rođenja izašao u novinama kao kao vozač koji se pohvaljuje za uspješan rad pri izgradnji Alipašinog polja. Bio je on dobar pijun tog sistema.

Eh , druga su to vremena bila. Ne savršena, ali ipak...Dovoljno dobra da bi jedan kamiondžija u njima bio sretan.

Uglavnom, radio je on blizu moje kuće, pa bi svakog dana prije završetka smjene dolazio meni kući, uzimao me u naručje i onda bismo obojica kamionom išli do njegove baze. Tako bi se njegov dan uglavnom završavao. Ja sam bio sretan i počašćen tom gestom, on zadovoljan što je učinio dobro djelo. Vraćali smo se pješke i nailazili usput na američke vojnike koji su također imali svoju bazu tu blizu, te bih često od njih dobio bombone ili coca- colu. U to vrijeme, a ima tome i petnaest godina bombone i čokolade su bile luksuz i tek bi se na Bajram skupile dvije ili tri za malog dječaka. Ja sam eto krišom skoro svakog dana dobijao po neku čokoladicu od tih ljubaznih amerikanaca. Tada bih bio izuzetno sretan za razliku od njih koji su ko zna iz koji razloga došli ovdje, na kraj svijeta gdje ni đavoli baš ne zalaze.

Vraćali bi se tako amidža i ja svakog dana poslijepodne onim radničkim putićem i kako je sreća bila skupa tih dana, dobro sam pamtio te trenutke. Zapamtio sam i put. Ponekad bih noću zamišljao kako se tu vozam na biciklu i bilo bi mi žao kada bih se probudio. Lakše je bilo obmanjivati se snovima.

Te nedjelje kada mi je strina rekla da je amidža na poslu, kao veliki sam odlučio da krenem onim putem do njega. Na nogama sam imao stare, bež cipele, broj četrdeset i tri. Cipele su bile jako velike i skoro sam čitav mogao stati u njih, pa sam se patio dok sam pratio onaj put do baze. U to vrijeme, a bilo je to davno kao što rekoh, imao sam nekih problema sa jezikom pa sam pričao jako nerazgovijetno. Imao sam neke govorne mane koje se ni danas baš nisu iskristalizirale, ali tad me slabo ko mogao razumjeti.

Kamioni su šibali pored mene kao ptice, a ja se nisam ni obazirao. Vidio sam bijeli kontejner u kojem je bio portir i požurio hitro k njemu jer sam znao da amidža uvijek mora tu da preda papire. Ono što nisam znao je da je amidža imao slobodan dan i da je otišao pecati i da nije bio na poslu kako je to strina rekla.

Došao sam do portira i promumljao nešto što je u mom svijetu trebalo da zvuči ovako „Gdje je moj amidža?“. Naravno, tada je to zvučalo potpuno drugačije : „De de moda amida-da“ i portir naravno nije razumio nije riječi, pa je umjesto odgovora a nakon što se uvjerio da sam došao potpuno sam, odlučio nazvati policiju i prijaviti nestalo dijete.

U to vrijeme moja je majka prevrtala brda, planine, gore, mora i okeane da me nađe. Bila je zabrinuta i u toj je brizi vjerovatno izgubila koju godinu života i vjerovatno joj se nikad neću moći odužiti za to. Bila je očajna i krenula je prema bazi u koju sam išao svaki dan. Do baze je vodio jedan dugi put, pravac i tek što je koraknula na taj beton, iz suprotnog pravca je dolazila policija. Našli su se negdje na pola puta, tačno kod baze i ja sam, vidjevši majku, odmah joj potrčao u zagrljaj a policajci i portir su se samo pogledali mrko. Majka me otkupila sa nekoliko lijepih riječi koje otključavaju čak i metalna srca naših policajaca koji su u to doba mnogo više ličili na sebe. Pušten sam odmah uz dogovor da više ne pravim ovakve iznenadne izlete.

Poštovao sam taj dogovor. Manje-više.

Šta još da vam kažem. Prošlo je petnaest godina od tog mog izleta, a moja strina još uvijek organizuje čajanke za svoje komšinice- prijateljice. Nijedna od njih nije u međuvremenu skupila ni dan staža i sve je tu ostalo otprilike isto. I priča je ista, samo što je su u scenarij dodale nekoliko novih lica koji se periodično, po činovima smjenjuju. Muškarci tu nemaju pristupa, a niti žele. Oni već imaju svoje karte, domine, šah s kojim druguju dok traje čajanka. Čak ni ja se ne usuđujem više da upitam za amidžu jer, ko zna gdje ću ovaj put završiti. A amidža svakako više i ne radi. Već je godinama u penziji, a s njim su otišli i oni Amerikanci i zatvorili onu prodavnicu bombona čokolada i lizala.

Sve je prošlo, a izgleda i ovo djetinjstvo moje i nikada se ono neće vratit. Tek ovako, kroz ove kratke priče pokušaću da ga oživim. Mada, ono nije mrtvo. Ni slučajno. Ono je tu negdje, stisnuto kod srca i samo čeka put da se probije do ove svakodnevnice.

Pa, sretan put kapetane!

Škola je za nas, novepečene sedmogodišnjake, prije upisa bila jednačina sa više nepoznatih. Mi iz manjih mjesta većinom nismo išli u obdaništa i predškolsko pa smo sve o školi saznavali od onih starijih.

Upoznali smo tako nekog Đogu koji se već uveliko brijao a bio je tek četvrti razred. U odnosu na svoje drugare iz razreda, on je već uveliko prolazio kroz lude godine puberteta i uživao bi maltretirajući sve oko sebe. Prije našeg prvog dana u školi, pričao nam je kako učiteljice u školi imaju veliku motku kojom tuku učenike svaki dan. Poslije mi je mama rekla da je to bilo nekad prije, kad je ona išla u školu, ali i da toga već odavno nema. Tada sam se zapitao koliko to godina Đoga ide u školu, ali se moje sabiranje tada svodilo tek na neke sitne brojeve, nedovoljno da bih odredio tačan broj.

Prvi dan u školu sam otišao sa mamom i sestrom. Nisam krio strah i bojao sam se da će nam učiteljica odmah po ulasku ,umjesto „Dobro jutro“ besplatno podijeliti nekolicinu batina. Mama me smirivala i rekla mi je da će ona biti tu, odmah ispred učionice pa ako me učiteljica krene tući da slobodno istrčim njoj.

„Dogovoreno“, rekoh ja.

Batine, motke i ljute učiteljice tog su dana radile u drugoj smjeni. Nama je došla jedna mirna, fina i crvenokosa učiteljica koja se zvala Sahra. Ljubazno nam se predstavila, malo nas nasmijala i rekla da nas neće puno zadržavati.

„sigurno ste poželjeli svoje roditelje“, reče ona i nastavi : „Pa, jeste li ?“.

Mi svi odgovorismo onako stidljivo da jesmo i ona nas ubrzo pusti kući. Tako je prvi dan škole prošao tako dobro da sam na trenutke mislio da sam profulao zgradu i da je škola negdje iza, puna motki i djece modrih ruku.

Drugog dana škole počeli su problemi. U školu sam, po prvi put, otišao sam. Profulao sam učionicu i sjeo u sasvim drugo odjeljenje i učiteljica je tek na odmoru primijetila da ima učenika viška. Ja sam se nasmijao, onako od muke što je smijeh gori i od plača. Prešao sam u svoje A odjeljenje i učiteljica me smjestila u klupu sa nekim Danijelom. Poslije, do povratka kući, bilo je zanimljivo i svake minute saznavali smo nešto novo što je od nas, kako je rekla učiteljica, konačno trebalo napraviti ljude.

Kući sam se vraćao s Danijelom. Išli smo iza neke grupe naših vršnjaka uskim putićem koji je vodio do igrališta jer smo mislili da je to najkraći put do kuće. Sam Bog zna da li smo bili u pravu, ali smo iz dana u dan, po navici išli tim putem.

Tog drugog dana, prateći grupu učenika krenuli smo tim uskim putićem ,a iza nas je išla manja grupa trećih razreda. Oni su nabasali na velikog Fadila, jako nervoznog čovjeka koji je bio preko dva metra visok i imao malo krive noge i izduženu bradu, pa su ga djeca često zezala zbog toga, a on bi ih proganjao i ne obazirući se na posljedice. Tako je tog dana, prolazio kraj trećaša, čuo kako mu se smiju i počeo ih ganjati. Vozio je neka kolica puna kamenja koja je potom počeo i bacati na učenike. Nije razmišljao šta bi se moglo desiti ako ih pogodi, htio je da im se osveti.

Djeca su trčeći, došla i do nas i samo povikala „ Eto Fadila, bježite ubiće vas“. Okrenuli smo se i vidjeli veliku gromadu kako ide prema nama i baca manje gromade. Jedan kamen je prošao kraj mog uha i pogodio nekog ispred mene u torbu. Tada smo i mi počeli bježati i ne osvrćući se uokolo. Čuli smo samo kako se Fadil dere iza nas : „Sve ću vas pohvatat i istuć'“.

Adrenalin nam je porastao do neba i trčali smo k'o atletičari. Za Fadila smo sada bili isti kao i oni koji su mu se smijali. Bježali smo što je značilo da smo krivi, jer u ovom svijetu samo krivci bježe. I kukavice.

Mi smo tog dana bili pomalo kukavice, ali krivci nikako. No, kako da mu to sad objasnimo. Zato, trč'mo pa da živi i zdravi stignemo kući. Kako sam evo počeo da vam pišem o ovome, možete pretpostaviti da sam preživio. Nije me tog dana htio nijedan kamen, a ni Fadilove batine. Ubrzo nas je prestao proganjati, ali od tad smo svakog dana bili u stalnom strahu od njega jer rekao je on da ćemo kad-tad dobiti zasluženu kaznu.

Roditeljima nisam rekao šta mi se desilo tog dana. Imali su dovoljno svojih briga da bi im još ja spominjao nekog Fadila.

Taman posla.

Od tog dana, Fadil nas je proganjao još nekoliko puta, srećom neuspješno. Bili smo mlađi, okretniji i spretniji te smo izbjegli sigurne batine. Tako su prolazile godine, a mi smo bježali od njega i skrivali se kako smo znali i umjeli.

Sada ga već slabije viđam, samo kad nekad krenem u prodavnicu ili u poštu. Tada oborim glavu, ušutim i sporije dišem kako da ne bih izazvao njegov gnjev. Dječak u meni još uvijek pamti onaj maraton u kojem je nagrada bila život, a svako zastajkivanje značilo je korak bliže batinama. Zato eto, šutim i gledam u zemlju svaki put kad kraj njega prolazim. A ne bih treb'o.

Dok sjedim napolju, u hladu kojeg mi pravi velika krošnja jabuke koja se sasvim srodila s grožđem, promatram cestu i ljude koji prolaze. Vidim ja i automobile, ali oni mi uvijek prebrzo projure pred očima pa ne stignem reć' „Ni kako si?“, a oni već odlepršaju dole skroz do Termoelektrane. Oni su prava odlika svega onog u šta se život zapravo pretvorio. Uvijek negdje žurimo dok u retrovizoru vidimo kako i život juri. Zato baš i ne volim promatrati te automobile.

Okrenuh se ljudima. Stanica puna ljudi, mahom nepoznatih žena i muškaraca koji se vraćaju s posla, tri su sata poslijepodne. Ono malo sretnika uspjelo je uhvatiti hladovinu pod nekom željeznom strukturom koju su onomad donijeli neki drugi radnici želeći da zauzvrat pazare koje dobro djelo. Usput budi rečeno, fali nam zadnjih dana tih dobrih djela. Bez njih smo kao fudbalski klub koji igra bez svog najboljeg igrača, nepovezani, nervozni i sve to najčešće ne završi dobro.

Autobusi dolaze, prolaze, kao i ljudi. Neki, onako sretni i umorni idu kućama, a neki tek dolaze, tako da stanica nikad nije prazna. Sjećam se, ustvari lažem, ne sjećam se toga, ali mi je mama pričala kako je i u ratu tako znala biti stanica puna ljudi kada bi počelo granatiranje. Svi bi, kao po navici, odmah prešli k nama i sakrili se u podrum kojeg smo i mi koristili kao bunker od tog ludila. U takvim situacijama iznimno je važno povjerenje, a bilo ga je za razliku od ovih današnjih dana. Sumnjam baš da bi moj otac takve strance danas uzeo pod svoje okrilje. Bilo je to jedno sasvim drugo vrijeme.

Uz mali putić, makadam odmah pored mog dvorišta penje se, usporeno i vještački, plavi Galib. Ide onim putem koji je nekad vodio ka pruzi, a danas ne vodi nigdje, ustvari vodi ka gradilištu. Galib hoda sa standardno ukočenim leđima vidno hegajući na svoju lijevu nogu. Pri tom, reći će mlađi, neodoljivo podsjeća na čuvenog doktora Housea, ali ja ni danas ne mogu baš da to potvrdim.

Kada sam nekad davno mamu pitao zašto taj plavi čovjek koji svakodnevno, vraćajući se prolazi kraj naše kuće, hega na jednu nogu i kreće se tako čudno ona je odlučila da mi iskreno odgovori na to pitanje.

„Samo, nemoj ovo nikom pričat. Nije lijepo pričati nekome iza leđa. Ja ću tebi to ispričati samo zato što si mi sin i ne bih baš voljela da to preneseš nekom.“

„Dobro mama“, odgovorih tad.

Zato, ako nekad vidite moju mamu, nemojte joj baš odmah spominjati priču o tom Galibu ni kako je znate. Neka to ostane između nas.

Priča uglavnom ide ovako:

Nekad davno, dok je umjesto policije još uvijek hodala milicija i dok su isti zaista obavljali svoj posao, naš Galib je na svom biciklu krenuo u susjedno mjesto u posjet djevojci. Da to nije bila obična posjeta dovoljno će nam reći prsten koji se krio u njegovom džepu. Planirao ju je zaprositi te večeri oko ponoći, na njihovu četvrtu godišnjicu. Negdje na petlji (koja je tad mnogo više ličila na onu koju ja poznajem) zaustaviše ga ti milicajci.

„A je l' ptičice, gdje si se ti to zaputio?“, upita ga onaj standardno visoki, brkati milicajac. (Nadimke koristim isključivo kako bih priči dao dodatnu nit zanimljivosti.)

„Pa eto, idem tu blizu, djevojci.“, odgovori Galib stidljivo.

„Baš si sad našao da joj ideš“, reče onaj drugi, debeli i niski gledajući na sat i nastavi : „23:45 i ti ideš djevojci! Zna se ko je budan u ovo doba, pošten svijet nije.“

„Zašto ste me zaustavili“ ,reče već nervozni Galib i doda : „ Znate, ja žurim. Moram prije ponoći da je zaprosim, jer do tad nam je i zvanično godišnjica i stvarno bih trebao krenuti.“

„A, možda ideš po neku robu. Ha? Šverc, import-export i to? Nemoj nama prosipati tu priču o prosidbi, znamo mi.“, odgovori visoki smješkajući se pobjedonosno.

Galib se od silne nervoze nije sjetio ni da im pokaže prsten kojeg je nosio, a koji bi ga riješio ove dvojice. Reče im : „Vidim ja da je vama dosadno, da lažete i da ste me zaustavili bez razloga i zato ja idem.“

Kako završi tako i sjede na biciklo i krenu, a oba milicajca za njim potrčaše i uglas rekoše „E nećeš ti nigdje“. Oborivši ga na zemlju počeli su ga tući i na kraju je primio više batina nego što ova priča može podnijeti. Takva su to vremena bila, milicajci su imali svu moć u svojim rukama.

Galib te večeri nije zaprosio svoju djevojku. Ni te a ni bilo koje druge večeri. Završio je u bolnici sa dijagnozom teškog loma desne ruke i lijeve noge i sa oštećenjem kičme. Nisu mu predviđali da će uopšte moći hodati ikada više, ali prevarili su se. Prohodao je Galib uskoro, onako jedva, ali ponosan na svoj uspjeh.

Djevojka ga je napustila izmislivši zabranu roditelja. Prava je istina bila da nije željela ostatak života provesti s tim invalidom.

Dvojica policajaca su suspendovani i otpušteni nedugo nakon incidenta. Bez pištolja i palica, izgledali su nejaki, i psihički i fizički. Tražili su oprost od Galiba, a ovaj im je na kraju ipak oprostio.

„U redu je momci, osakatili ste me za čitav život, ali vam opraštam. Niste vi krivi. Kriv je sistem.“, rekao im je Galib jedne noći. Ubrzo je sistem propao, milicajci su degradirani u policajce i stvari su počele da se mijenjaju svugdje osim u Galibovom životu. On i dalje hoda sam tražeći sreću i ne shvatajući da mu je zlatni ćup sa srećom razbijen one večeri kada je biciklom jurio ka kući svoje djevojke.

Sada, dok prolazi kraj moje kuće vidno ostario i bolestan, razmišljam o ljubavi i sreći. Danas se više u prosidbu djevojaka ne ide na biciklu i cijela ta simpatična iskrenost je nestala sa propašću onog sistema i one zemlje. Iz tog blata, krvlju zamrljanih obraza izašli su neki novi tipovi, sa lažnim osmijehom što po cijeni budućnosti običnom čovjeku prodaje kutiju punu neostvarenih snova. Ljubav se materijalizovala, uskoro ćemo je moći naći na našim supermarketima po super povoljnim cijenama. Romantika je postala antika, a mi ćemo još dugo tragati za renesansom našeg uma i društva na dnu bureta na kom piše Propast.

Ovu ću priču završit u maniru nekog TV voditelja : Neka vam je ugodan ostatak dana, dragi moji. Ne zaboravite, sutra je novi dan. Novi dan- ista nafaka“.

Dođu tako dani, a dešava se to sve češće, kad čovjek poželi otići negdje na kraj svijeta, u neku zemlju gdje ga niko ne zna i gdje je život bolji nego ovdje. A uvijek je tamo bolje nego ovdje.

I ja sve češće padam u tu zamku, pa čim legnem na krevet, zatvorim oči i putujem. Bez viza, pasoša, kontrola i bilo kakvih zadirkivanja, jer to je svijet bez granica.

Na biciklu sam. Pozadi, u korpi, je smješten crni kofer, jedan od onih iz filmova. Na leđima, obješena na kaiš i bez futrole, gitara. Svuda oko mene je visoko drveće koje stvara ogromnu hladovinu, pa ne moram da se pržim na suncu. Lijevo i desno od mene, a iza krošnji ovih velikih drveća, u nedogled se pružaju vinogradi. Ispred mene sve ravno i lagano dok vozim, obazirem se oko sebe. Lagani vjetrić digne manju prašinu, ali sve se to brzo stiša. Nema ljudi, tek na lijevoj strani, negdje dole u daljini, vidim sitnu figuru čovjeka koji opipava grožđe. Biće to dobra godina, slutim, i nastavljam svoj put. Negdje sam u Veroni, u Italiji i putujem ka Veneciji. Vrijeme je savršeno za plovidbu, vjetrić miluje moju kosu, a ja se nastavljam voziti na biciklu. Dobro je i to, mogao sam dobiti romobil, pa šta bih onda.

Napokon nailazim na jednu krivinu. Kako skrećem, Sunce mi tako jako udari u oči, da na trenutak zažmirim. Nema više onog drveća da me štiti, nema više one hladovine. Otvaram oči kad ispred mene sasvim drugi grad, drugi ljudi i gužva. Jednog od njih, onako usput, na engleskom upitam gdje se nalazim, a on me čudno zagleda i odgovara da sam u Veneciji. Pa dobro, znao sam to i sam, ali sam želio da imam nekog da mi to potvrdi. Jer snovi su čudna stvar, treba s njima oprezno.

Na jednom od parkinga ostavljam svoje biciklo, uzimam kofer, a gitaru ostavljam na leđima. Dok se krećem ka Trgu sv. Marka, gdje uostalom idu i svi turisti koji dođu u ovaj grad, divim se portretu kojeg je Vrijeme napravilo od ovog grada. Zagazim u neku sitnu ulicu, pa sve se bojim da će biti preuska, čak i za mene ovako mršavog. Hiljadu mostova vidim u Veneciji, onih manjih. Ispod njih, u gondolama momak prosi curu, dok iza njih, u dvije gondole, idu tamburaši koji sviraju neku nepoznatu pjesmu. Vidim kako cura plače, dok momak, ushićen i sretan, čeka odgovor. Nastavljam svoj put ka Trgu.

Sunce već zalazi i grad postaje sve mračniji, a atmosfera sve romantičnija. Počinjem da sumnjam da je u ovom gradu nastala ljubav, no ne smijem to podijeliti ni s kim, niti imam. Sam lutam ovim gradom, i bilo kakvo društvo bi mi dobro došlo. Razgledajući uokolo, najzad stižem do Trga Svetog Marka. Tamo vidim dva restorana, jedan do drugog u kojim sviraju neki kvarteti. Restorani su puni ljudi, i jedan i drugi, a ja stadoh ispred i počeh uživati u muzici. Na jednom mjestu su svirali neku klasičnu muziku. Prepoznah Brahmsov „Mađarski ples broj pet“ i kada završiše izvođenje te kompozicije, samo sam ja pljeskao, dok su me drugi čudno gledali. Pomislih kako bih ja trebao njih čudno gledati, jer red je da se muzičari nagrade za njihov trud. Odlazim od njih i prolazeći kraj drugog restorana čujem kako sviraju jazz.

Ipak nastavljam svoj put. Malo dalje od tog mjesta, a još uvijek na Trgu, odlučih da i ja zasviram malo. Stavljam kofer kraj sebe, a gitaru uzimam u ruke. Neću dugo, dvije-tri pjesmice, onako za svoju dušu. Počinjem svirati Imagine koju je nekad davno, u nekom drugom gradu svirao i pjevao John Lennon. Ljudi zastaju i pored mene, slušaju, fotografišu, a ja se osjećam sjajno. Prilaze neki i stavljaju neki sitan novac na kofer, a ja se ne bunim. Ipak, odlučih da je vrijeme da nastavim svoj put. Završavam pjesmu, ljudi ovaj put plješću, ja ustajem, kupim pare sa onog kofera i uzimam ga u ruke, a gitaru stavljam za leđa.

Odlučih da je vrijeme da idem dalje. Vraćam se svom biciklu, stavljam kofer na njega i nastavljam. Vozim nekom biciklističkom stazom koja vijuga i najzad stižem u Lido di Jesolo, malo turističko mjestašce pored mora. Već je veče. Ljudi šetaju, a ja opet parkiram biciklo, uzimam kofer i s gitarom ka leđima idem ka moru. Nema nekog svjetla, tek se nebo presijava u moru,pa sve one zvijezde i Mjesec osvjetljavaju malo pješčanu plažu. Nema puno ljudi, ali nema veze. Ovo je jedno od onih mjesta gdje ti ne treba niko. Sjedam na mol, uzimam gitaru opet i dok gledam u nepregledna prostranstva mora počinjem tiho i da pjevušim neke pjesmice, dok se lagani vjetrić opet provlači kroz moju kosu. Iza sebe, na plaži vidim jednu bocu. Pomislih kako bi bilo fino napisati nešto, staviti u bocu i poslati morem onome koga sudbina odredi. Izvadih iz onog kofera olovku i papir i začas napisah nešto o ljubavi i životu, smotah, stavih u onu bocu i pustih vjetrovima i valovima na milost i nemilost. Poslije nekoliko minuta, gubim je iz vida, valovi su je odnijeli negdje. Tek tada shvatih da ništa nisam jeo čitav dan. Vadim onu siću iz džepa što sam je zaradio svirajući i krećem se prema nekom restoranu (koji ovdje rade 24 sata, zbog turista). Kako se približavam ulici, kako izlazim sa mračne plaže, svjetlo sve više počinje da mi smeta. Oči počinju da me bole, pa zažmirih na trenutak, da si malo pomognem.

Kada sam otvorio oči, zidovi koje prve primijetih, rekoše mi da je ovo putovanje gotovo. Bio sam u svojoj sobi, u malom mjestašcu nadomak Tuzle, daleko od Venecije i Verone. Dugo sam gledao u plafon pokušavajući da smirim utiske. Sjetih se i one parole : „Enjoy life : Bosnia & Herzegovina „. Pomislih kako to radim već devetnaest godina te da bih, za promjenu trebao ponoviti ovo putovanje. Možda naredni put odem do Budimpešte. Ko zna.

Poslije silnih crno-bijelih godina koje sam proživio ovdje, shvatio sam da se ovdje planovi ostvaruju samo u snovima, pa sve češće tako počinjem i da živim. Navikao sam se već, pa sve češće ne mogu da razlikujem san od jave. Sve češće pribjegavam snu, jer samo tamo mogu ispuniti davno dato obećanje o životu u njegovom najboljem obliku. Samo tamo i mogu živjeti.

Sjećam se da smo se nekad kao djeca, igrajući žmire,znali sakrivati iza one velike lipe što se nalazi ondje odmah pored uskog makadama što vodi do željezničke stanice. Ta je lipa ljeti tako lijepo mirisala i pravila veliku hladovinu i često bi se tu, pod velikom krošnjom odmarali nama nepoznati ljudi prije nego bi krenuli trbuhom za kruhom.

Bilo je to tako često da smo se mi djeca i navikli, pa smo i sami trčali tamo da se sakrijemo. No, jednog dana, dok sam ja bio kod djeda u Gradačcu, a Denis i Alen na izletu u Mostaru, javiše nam da je pod onom lipom umro čovjek.

Smrt je za mene tada bila velika kao nebo, mistična kao egipatske piramide i potresna kao razorni zemljotres, a ni danas nemam neko bolje mišljenje o njoj. Želio sam to odmah prenijeti mojim drugarima koji su u to vrijeme gledali skokove sa Starog mosta, no morao sam čekati tek sljedeći dan i povratak kući da im sve ispričam.

„Jeste li čuli, pod lipom umro čovjek?“, rekoh im uzbuđeno dok smo sjedili oko okruglog drvenog stola kojeg je njihov djed nekad napravio.

„Pod onom tamo tvojom lipom, gdje se igramo žmire? Je l'?“, upita Alen koji je bio stariji od mene i Denisa godinu dana, pa smo njegovo mišljenje uvijek uzimali kao ono presudno.

„Jest, jest, kažu hodao dugo po suncu i onda odjednom ga to spuca. Ta smrt ili šta li je već.

„Ja ne smijem više tamo zalazit, možda ima duhova.“, odlučno zaključi Denis koji se tad prvi put javi.

„Ustvari“, doda, „sad ne smijem nigdje. Ko zna gdje luta njegov duh“.

Prođoše od tog događaja dvije-tri zime, vjetrovi su nekoliko puta odnosili lišće s one lipe, ali ona se i dalje borila i rađala nove generacije lišća i pravila istu onu veliku krošnju. Pomalo se i zaboravila smrt tog čovjeka. A zašto bismo je i pamtili? Niti nam je kakav rod niti prijatelj.

Ipak, niko se od tog dana nije više sakrivao pod lipom. Mislili smo da je to mjesto ukleto i da tu noću duhovi pale vatre i pričaju strašne priče od kojih bismo se mi, djeca, toliko isprepadali da bi možda i mi umrli.

Trajalo je to prećutno izbjegavanja nas i lipe sve do jednog julskog dana. Bio je deveti, sjećam se dobro, zato što sam dva dana prije slavio svoj osmi rođendan. Denisu i Alenu je došao neki rođak Ivica iz Brčkog, krupniji desetogodišnji dječak koji je bio toliko jak da je , kako nam je pričao, glavom razbio neki komad drveta. Nisam tad znao kakvog je to uticaja imalo na njegovu glavu, no ipak sam ga potajno 'štovao kao najjačeg među nama.

S njim smo se igrali žmire, ali kako je bio krupan nije baš bilo puno mjesta na koja bi se taj mogao sakriti. Sjećam se dobro da sam ja žmirio i da sam, tražeći ih, u potpunosti zaboravio na tu lipu što se opasno približila oblacima. Krenuo sam skroz na drugu stranu, tražeći među daskama, ogradama i drugim prirodnim skrovištima prijatelje. Tada se iza mene čulo „Stupac ja“, i kada sam se okrenuo vidio sam Ivicu kako sav crven u licu i zadihan pokušava pobjedonosno da mi se nasmije.

„Gdje si se to sakrio“, upitah ga.

„Tamo gore iza onog drveta. Lipa, šta li je već.“

„A pa ne smiješ gore. To ti je znaš, ukleto i ima duhova i gore je umro jedan čovjek, ali nemoj da se bojiš. Biće to dobro.“

Okrenuo sam se potom na drugu stranu i zvao Denisa i Alena da izađu da objasnimo Ivici priču oko lipe. Oni su izašli, onako zabrinuti i upitali me šta se desilo. Kada sam im objasnio, skoro u glas su rekli „Ne smiješ, bolan, gore ići.“

Iste večeri Ivica je dobio temperaturu i odveli su ga u bolnicu. Iako je doktor rekao da je tek nešto loše pojeo, te mu je propisao neke lijekove i rekao da će biti dobro, nas trojica smo sada bili sigurni da je lipa bila ukleta.

„Znači, ima duhova i kada odeš tamo natjera te da pojedeš pokvarenu hranu.“, reče Denis onako naivno dječački.

„Nego, znate šta ćemo..Hajmo mi napisat na papiru da niko ne prilazi lipi, i zalijepiti na onu jelku gore na početku puta. Tako će svako znati da ne smije da priđe lipi i možda više nikom neće ni nauditi.“, predložih ja.

Tako smo i uradili, i trebalo je vremena da objasnimo roditeljima ozbiljnost situaciju, no oni nas baš i nisu uzimali za ozbiljno. Upozorenje je narednog dana saprala kiša i ljudi su opet mogli nesmetano prilaziti lipi.

Sami su sebi krivi. Naredne godine odvele su Denisa i Alena u neku drugu zemlju, u potrazi za srećom i boljim životom, i tu sam ostao samo ja, da pratim ljude što putuju negdje misleći da je uvijek na drugoj strani bolje. Predveče bih ih viđao kako se istim putem i vraćaju i onda sam shvatio da je čovjeku najbolje tamo gdje je i rođen, i da se tu kad-tad moramo vratiti.

Lipa je sada vidno ostarila, već su i prve sijede počele izlaziti, prve grančice se lomiti,a samo još rijetki zalaze pod onu krošnju i onaj hlad. Sjećam se samo nekog čovjeka u bijeloj pidžami koji je pobjegao iz ludnice i proveo tu cijelu noć možda pričajući sa onim duhovima i jedući pokvarenu hranu. Narednog dana su ga odveli negdje daleko i više ga nikad nisam vidio, iako me zanima šta su mu to duhovi ispričali i da li je ona hrana zaista pokvarena.

Naslućujem kako lipe uskoro više neće ni biti, pravi se neki put pa će je vjerovatno posjeći. Volio bih da od njenog drveta naprave neku gitaru koja će svirati neku novu pjesmu, svima poznatu i konačno odgovoriti na neka moja pitanja, jer u ulici 21. aprila jedan dječak još uvijek ne želi odrasti nadajući se da će saznati priče o duhovima koje toliko traži.

Nadajući se da će razumjeti tu smrt o kojoj svi pričaju, a boje se da je sretnu. I na kraju, nadajući se da će na vrijeme saznati da li je ona lipa zaista bila ukleta.